Dogovor o Hormuškom moreuzu sve bliže, ali Iran traži ono što Washington ne želi prihvatiti

Pregovori o budućem režimu plovidbe kroz Hormuški moreuz ulaze u završnu fazu, ali ključni spor više nije pitanje sigurnosti plovidbe, već ko će dugoročno upravljati jednim od najvažnijih energetskih koridora na svijetu. Ishod će direktno utjecati na globalno tržište nafte, cijene energenata i geopolitičku ravnotežu na Bliskom istoku.

Iako američki predsjednik Donald Trump tvrdi da bi sporazum mogao biti postignut već ove sedmice, informacije koje dolaze iz Teherana i diplomatskih krugova sugeriraju da su pregovori i dalje opterećeni dubokim političkim nesuglasicama.

Trump je izjavio da je ostvaren “veliki napredak” i da bi dogovor mogao biti postignut “sutra ili prekosutra”, ali je istovremeno ponovio prijetnje mogućim vojnim djelovanjem protiv Irana ukoliko pregovori propadnu.

S druge strane, Iran insistira da ne pregovara sa Sjedinjenim Američkim Državama, već isključivo s Omanom, koji posreduje u razgovorima o privremenom režimu plovidbe kroz Hormuški moreuz.

Pregovori još daleko od završetka

Portparol iranskog Ministarstva vanjskih poslova Esmaeil Baghaei potvrdio je da su Iran i Oman usaglasili geografske koordinate buduće sigurne plovne rute, ali je naglasio da bi “miješanje trećih strana” moglo ugroziti cijeli proces.

Diplomatski izvori iz zemalja Zaljeva procjenjuju da su izgledi za postizanje sporazuma do kraja sedmice oko 50 posto.

Jedna od glavnih prepreka ostaje činjenica da u pregovorima nije direktno zastupljena Islamska revolucionarna garda (IRGC), koja u praksi kontroliše najveći dio sigurnosnih aktivnosti u Hormuškom moreuzu i čija će saglasnost biti neophodna za provođenje bilo kakvog sporazuma.

Teheran želi institucionalizirati svoj utjecaj

Najveće razlike između dvije strane odnose se na budući model upravljanja moreuzom.

Prema prijedlozima iranske strane, postojeće plovne rute bile bi objedinjene u jedinstveni koridor u kojem bi Iran imao vodeću ulogu u sigurnosti plovidbe, razminiranju i pružanju pomorskih usluga.

Član iranskog pregovaračkog tima Saeed Ajorlu izjavio je da je cilj uspostaviti privremeni aranžman u trajanju od jednog do tri mjeseca, tokom kojeg bi Iran imao dominantnu operativnu ulogu.

Upravo je to zahtjev koji Washington smatra neprihvatljivim.

Washington upozorava na opasan presedan

Američki državni sekretar Marco Rubio više puta je poručio da nijedna država ne može preuzeti kontrolu nad međunarodnim plovnim putem.

Prema njegovim riječima, dopuštanje jednoj zemlji da odlučuje o prolazu brodova ili naplaćuje naknade predstavljalo bi presedan koji bi mogao ugroziti slobodu pomorske trgovine i u drugim dijelovima svijeta.

Takav stav dijele i ključni američki partneri u Zaljevu, prije svega Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Više od privremenog sporazuma

Prema ocjeni brojnih analitičara, Iran ne pokušava samo riješiti trenutnu krizu.

Politički cilj Teherana jeste da vojni i politički utjecaj stečen tokom sukoba pretvori u trajnu institucionalnu ulogu u upravljanju jednim od najvažnijih svjetskih pomorskih pravaca.

Analitičar Quincy instituta Trita Parsi smatra da bi na taj način Iran dugoročno sačuvao veliki dio svog regionalnog utjecaja bez potrebe za kontinuiranim vojnim pritiskom.

Sličnu ocjenu iznosi i izraelski sigurnosni stručnjak Danny Citrinowicz, koji smatra da potpuni povratak na stanje prije sukoba više nije realan.

Prema njegovom mišljenju, alternative bi bile ili promjena režima u Iranu ili dugotrajna vojna kontrola nad moreuzom, što Washington nije spreman politički ni finansijski podržati.

Tržišta nafte prate svaki potez pregovarača

Neizvjesnost oko Hormuškog moreuza odražava se i na globalno tržište energije.

Kroz ovaj pomorski prolaz svakodnevno prolazi oko 15 miliona barela sirove nafte, zbog čega svaki zastoj u plovidbi ili odgađanje sporazuma dodatno povećava pritisak na cijene energenata.

Izvršni direktor Saudi Aramca Amin Nasser upozorio je da bi, čak i kada bi plovidba bila u potpunosti normalizirana danas, svjetskom tržištu trebalo i do 18 mjeseci da obnovi iscrpljene zalihe nafte.

Zbog toga se pregovori više ne posmatraju samo kroz prizmu sigurnosti Bliskog istoka. Njihov ishod mogao bi odrediti kretanje cijena nafte, inflatorne pritiske i stabilnost globalne ekonomije u mjesecima koji dolaze.